FRANJO MARKOVIĆ

Hrvatski filozof, književnik i utemeljitelj istraživanja hrvatske filozofske baštine.

Rođen u Križevcima 1845. godine gdje je završio osnovnu je školu, gimnaziju u Zagrebu, a klasične jezike, filozofiju i slavistiku u Beču. Već u 27. godini zivota postao je uz Ivana Dežmana suurednikom, a malo zatim samostalnim urednikom tadašnjega najuglednijeg hrvatskog književnog časopisa Vijenac (1872. - 1873.). Godine 1874. postaje redovitim profesorom na Zagrebačkom sveučilištu i prvim dekanom Filozofskog fakulteta. Od godine 1881. 1890. bio je opozicijski zastupnik križevačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru. Svoje filozofske poglede izložio je u djelu "Razvoj i sustav obćenite estetike", koje je utjecalo na razvoj hrvatske filozofije zbog pregleda povijesti estetike na hrvatskom jeziku i uvođenja filozofskog nazivlja u hrvatski jezik. Njegovo najbolje književno djelo je ep Dom i svijet. Rođen u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda, u epu Dom i svijet obuhvaća upravo taj period političkih poraza i sliku hrvatskoga društva nakon 1848. 
O rodnoj grudi u epu Dom i svijet Marković piše:

Tko s njome živi, sretnik je med ljudi,
Prenesretan tko ostavit je žudi,
A klet, tko radi, da ju tuđin gazi