„Vuk-Pavlović je jedan od malobrojnih hrvatskih filozofa koji je uspio promisliti i domisliti cjelinu bitnih filozofijskih pitanja. Ako je ikojemu hrvatskom filozofu uspjelo upravo filozofiju prepoznatljivo učiniti „duhovno-svjetotvornim“ elementom, onda je to uspjelo Vuk-Pavloviću.“ Kao predavač i pisac na Filozofskom fakultetu u Zagrebu značajno je pridonio razumijevanju spoznajne teorije, filozofijske pedagogije, estetike i filozofije povijesti. Konzekventni i svestrani mislilac, pisac osebujnoga stilskog izraza. Nije postigao pravo akademsko priznanje prije Drugog svjetskog rata (12 godina ostaje docent), a nakon njega dolazi u sukob sa komunističkim vlastima. Nakon toga u Hrvatskoj je zadugo bio zanemaren, usprkos knjizi o njemu Marije Bride iz 1974. i još nekoliko radova. Veću pažnju posvećuju mu 1990-ih. Tek u dobi od preko 60 godina, dolazi do zasluženog priznanja i položaja profesora u Skoplju. U Makedoniji ga i danas izrazito cijene. Utemeljio je tamošnji studij filozofije „u slobodnom, odgovornom i kritičkom duhu zagrebačkoga Odsjeka za filozofiju.“