Hrvatski sabor donio je 1567. godine odluku o obnavljanju i proširenju koprivničke srednjovjekovne utvrde u renesansnu nizinsku zemljanu tvrđavu što su kroz slijedeće stoljeće u skladu s najmodernijim vojnim rješenjima protutopovske obrane radili sjevernotalijanski i nizozemski vojni graditelji i arhitekti. Visoki zemljani bedemi zvjezdolike forme revelini, kurtine, bastioni s opkopima ispunjenim vodom potoka Koprivnice služili su kao izvrsna zaštita nizinskog grada. To je bila najmodernija i najopremljenija tvrđava između rijeka Drave i Save, a tadašnji njen vojni značaj potvrđuje i činjenica da je Koprivnica imala posebno mjesto u Zrinsko-frankopanskom pokretu 1671. godine.
Prostorna kompozicija unutrašnjeg tvrđavnog grada očuvana je do danas u urbanističkoj osnovi stare povijesne jezgre (ulice Oružanska, Vijećnićka, Đure Estera), a sačuvani dio je jugoistočni bastion s dva pripadajuća revelina i glasijom.