Zna se da je drniški pršut bio omiljeni specijalitet austro-ugarskih vladara, a služen je i prilikom krunidbe kraljice Elizabete II. Svoju visoku reputaciju zadržao je sve do danas, te je dobro poznat širom država nastalih na području bivše Jugoslavije i drugim zemljama. Klasični ili tradicijski način proizvodnje drniškog pršuta izgleda ovako: meso se najprije soli mješavinom krupne, sitne i srednje morske soli u kojoj pršuti ostaju 15 do 20 dana. Postupak soljenja ponavlja se tri puta kako bi čestice soli doprijele do svih dijelova mesa. Kada se s mesa skine sol, stavljaju se pod ‘‘piz’’ gdje pršuti dobiju formu, a ujedno se iz mesa iscijedi zaostala krv. Na vrh ‘‘piza’’ stavljaju se velike bačve pune vode od oko 600 litara. Pršuti u ‘‘pizu’’ostaju pet do sedam dana. Nakon toga operu se hladnom vodom i tako čisti odlaze na dimljenje. Loži se isključivo drvo grabovine, hrastovine i bukve, odnosno izbjegava se drvo koje u sebi ima smolu. Pršuti na dimu ostaju sve dok ne dobiju prepoznatljivu bakrenu boju, a to je otprilike 50 do 60 dana, nakon čega prelaze u prostoriju za provjetravanje i zrenje u specifičnim klimatskim uvjetima čestih izmjena ‘‘bure i juga’’, te polaganim zrenjem. Za spontanu pretvorbu svinjskog buta u jedinstveni drniški pršut potrebno je, ovisno o veličini buta od 12 do 18 mjeseci. Zreli drniški pršut odlikuje se karakterističnim organoleptičkim obilježjima: intenzivnom aromom fermentiranog, blago dimljenog mesa, umjerenom slanošću, jednoličnom crvenom bojom nareska, osim bjeline u području masnog tkiva i povoljnom konzistencijom.