“Krvavi peski”, “Hrvatska Sahara”, tak su neki od naziva za Geografsko-botanički rezervat Đurđevačke pijeske ili kako ih podravci zovu Đurđevečke peske.
Nastali su nanošenjem sedimenata s ledenjaka. Geografski i klimatski uvjeti pogodovali su zadržavanju pijeska na ovom području. Do kraja 19. stoljeća ovdje su još uvijek bili “živi” pijesci. Prvi radovi na pošumljavanju pijesaka započeti su 1891. godine na inicijativu tadašnjeg pročelnika "Narodno-gospodarstvenog odsjeka Kraljevske zemaljske vlade" Mirka pl. Halper Sigetskog.
Od tada do danas mijenjala su se znanstvena razmišljanja, pa je tako Odlukom Banske vlasti Banovine Hrvatske, Odjela za šumarstvo od 17. 10. 1939. godine br. 14961/7-39. ovaj prostor proglašen stalnom zaštitnom šumom, te je propisan slijedeći način gospodarenja, citat: "U šumama gospodarske jedinice "Đurđevački Peski" mogu se bagremove sastojine sjeći čistom sječom. Za šume crnoga i bijeloga bora određuje se ophodnja od 80 godina, a način sječe ima biti oplodna sjeća s pomladnim razdobljem od 20 godina, u kojem se vremenu ima potpuno osigurati prirodno pomlađivanje". Odlukom je nadalje zabranjeno pašarenje, žetva trave, sakupljanje češera i iglica, vađenje panjeva i žilja, te odredila da se drvo iz šume mora izvoziti kolima ili iznositi.
Dio pijesaka proglašen je 1963. godine posebnim geografsko-botaničkim rezervatom kao lako prepoznatljivim i jedinstvenim staništem u Hrvatskoj, a s namjerom očuvanja osebujnosti vegetacije gdje su se u uvjetima života na pijesku mogle razviti i prilagoditi samo određene biljne vrste, na jedinstvenim pješčanim formama sa posebnom dinamikom. Đurđevečki peski ušli su 2006. godine u okviru CARDS projekta, a prema popisu učinkovite zaštite malih zaštićenih područja NATURA 2000 u poseban pilot projekt njihovog očuvanja.