KOSINJSKA TISKARA

Pretpostavlja se da je najstarija tiskara na slavenskom jugu bila upravo u Kosinju.

Pretpostavlja se da je najstarija tiskara na slavenskom jugu bila upravo u Kosinju.

Zašto je Kosinj najizgledniji lokalitet prve tiskare u Hrvata?
Druga hrvatskoglagoljska inkunabula tiskana je godine 1491. u Kosinju, a postoje značajne indicije o tome kako je u Kosinju tiskana i prva hrvatskoglagoljska inkunabula godine 1483.  U tome ličkom mjestu bila je smještena prva hrvatska tiskara u čije smo mjesto djelovanja sigurni zbog istraživanja književnika Zvonimira Kulundžića, a koji je prvi znanstveno obradio Kosinj u kontekstu tiskarstva. Zvonimir Kulundžić (link) u svojim knjigama o Kosinju između ostalog opisuje njegov pronalazak slijepog tiska na kalendaru za mjesec ožujak u prvoj hrvatskoglagoljskoj inkunabuli Misalu po zakonu rimskoga dvora, a u kojem ispravno čita potpis BROZ Ž. Radi se o žaknu (đakonu) Ambroziju (Brozu) Kacitiću iz plemena Kolunića koji je usko surađivao sa Anžom Frankopanom (za kojeg Kulundžić pretpostavlja kako je financijer tiskanja prve hrvatskoglagoljske inkunabule), koji je rođen u okolici Kosinja te koji je u povijesti poznat po radu na zborniku  (po njemu prozvanom Kolunićev zbornik), a na kojem je radio u dolini Gacke tri godine nakon tiskanja prve hrvatskoglagoljske inkunabule, godine 1486. Novija istraživanja koja je proveo Ivan Mance i objavio u knjizi Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi (link) (Facebook)  dodatno obrađuju sve danas poznate teze o prvoj tiskari u Hrvata i njihovu vjerodostojnost, donose dosta povijesnih izvora koji su o Kosinju u kontekstu tiskare pisali prije Kulundžića, dodatno obrađuju i analiziraju Kulundžićev slijepi tisak te analiziraju vjerodostojnost Opisa Like i Krbave iz godine 1696., a u kojem se izrijekom kaže kako je Kosinj poznat vani i u zemlji zbog u njemu tiskanih glagoljskih brevijara. Te nam činjenice nalažu zaključak da je Lika općenito u to doba bila središtem glagoljaštva i da je bila bogatiji kraj nego što je to od tragedije na Krbavskom polju. Siromašan kraj, kakvim je Lika postala nakon godine 1493 i na žalost ostala do oslobođenja od Osmanlija godine 1689., ne bi mogao tiskati knjige u doba kada je to bio iznimno skup posao. Osim toga, siromašan kraj, bez jakog kulturnog kruga koji je prepoznao prednosti tiskarstva i bez ekonomskog uporišta, u takav se posao ne bi ni upuštao.


Od Brevijara po zakonu rimskoga dvora iz godine 1491., druge hrvatskoglagoljske inkunabule, a za koju sa sigurnošću znamo da je tiskana u Kosinju i koja se danas u znanstvenoj literaturi naziva Kosinjski brevijar,  ostao nam je sačuvan jedan nepotpuni primjerak, a kojem nedostaje kolofon. Zbog toga se do određivanja godine tiskanja došlo sudeći po tome što tabla pomičnih blagdana u Brevijaru počinje od godine 1492, pa se ispravno zaključuje da je izašao godinu dana ranije. Tiskan je dvobojno, crveno i crno, a predložak nam za sada nije poznat. 
Kosinj kao simbol hrvatske kulture ima svoje mjesto i u muzeju Johannesa Gutenberga u Mainzu, gdje je još godine 1962. uvršten na kartu prvih svjetskih tiskara sa godinom tiskanja Misala 1483, znanstveno obrađenu od tadašnjeg direktora muzeja, dr.sc. Helmuta Pressera.

To danas malo i zaboravljeno ličko mjesto koje se nalazi na području općine Perušić, u 16. i 17. stoljeću bilo je ucrtano u mnogobrojnim zemljopisnim kartama. Tako je u starim kartama Jadrana, raznih europskih autora, pogotovo talijanskih, Kosinj naveden čak 11 puta. No Ivan Mance u svojoj knjizi radi prvu temeljitu analizu kartografije Kosinja u kontekstu njegove pojavnosti na kartama od 16. – 20. stoljeća te pronalazi čak 84 zemljopisne karte koje prikazuju Kosinj u tom razdoblju. Tako se Kosinj prvi puta pojavljuje na danas svjetskom kulturološkom blagu, Tabuli Hungariae iz godine 1528. pod toponimom Kosin, da bi se samo u 16. i 17. stoljeću na zemljopisnim kartama pojavio čak 56 puta. Ta pojavnost Kosinja (iako se kartografija kao i sve djelatnosti razvija) kroz stoljeća opada da bi se u prvoj polovici 19. stoljeća svela na samo 6 karata. Ivan Mance je u svojoj kartografskoj analizi detektirao Kosinj kroz 15 toponima poput: Kosin, Cosin, Khesin, Rusin, Kusin do potpuno neprepoznatljivog Rheissin. Što je Ivan Mance zaključio iz njegove kartografske analize ostaje za pročitati u knjizi, no danas nije pretjerano reći da je Hrvatska po Kosinju postala važan dio Europe i civiliziranog svijeta.