U čitavoj Hrvatskoj nema vrha kojim bi se narodna mašta toliko bavila koliko Klekom. Prema narodnoj predaji starosjedilaca, tu je sijelo vještica za olujnih noći. Hrbat planine nalikje golemu okamenjenom divu, kojemu se jasno razabiru glava, grudi, koljena i stopala. S koje li se god strane priđe, Klek svuki put pokazuje drugi oblik, ali pogled uvijek privlači njegova smjelo uzdignuta prevjesna stijena. Klek je sastavni dio Kapele; građen je od jurskih i krednih vapnenaca pa obiluje kršem.

Od kraških pojava nači ćemo na Kleku špilje i škrape, a u okolici ponikve, ponore i osamljene kamenite obeliske, tzv. visibabe. Oko podnožja planine prostiru se prostrane livade s bogatom proljetnom florom.

Klek već stolječima privlači i putnike i istraživače svojim markntnim likom (v. Malu klekovsku kroniku). S usponom J. Frischaufa na Klek povezem je osnutak HPD-a. Klekova ji. stijena bila je prva škola hrvatskih penjača. U njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona, ali je, nažalost, uzela i desetak ljudskih žrtava, više nego iedan drugi naš vrh. U stijeni Kleka izveden je i prvi ozbiljniji penjački uspon u Hrvatskoj.