Godine 1802. završio je gimnaziju u rodnom gradu i stupio u franjevački red. Filozofiju je studirao u Baji i na peštanskom sveučilištu gdje je i doktorirao. Svećenik je od 1809. te lektor filozofije u Brodu na Savi i Našicama. Devet je godina predavao povijest i crkveno pravo na teološkim sveučilištima u Brodu i Vukovaru gdje je bio i gvardijan samostana. U dva je navrata bio provincijal te gvardijan u Beču. Predavao je i u požeškoj gimnaziji od 1829. [1]. Prije svega djelovao je kao franjevac koji obnaša dušobrižničke, odgojiteljske i poglavarske dužnosti. Djelovao je u franjevačkoj provinciji sv. Ivana Kapistrana.
Značajnu su njegova pisma iz kojih se očitava postepeno napuštanje jozefinizma te pokušaji obnove franjevačkog života u Slavoniji i Podunavlju. Bio je otvoren prema Kantovoj filozofiji te je raspravljao o temeljnim pitanjima moralnog bogoslovlja.
Za povijest hrvatskog preporoda i hrvatske političke misli je iznimno značajan i po tome što je još 1820. (praktično, u pretpreporodno vrijeme) izričito naglasio bačke i ugarske Hrvate kao dijelom Ilira, a pojavljuje se i kao predlagač južnoslavenskog zajedništva. To je napisao u svojoj drami Josip, sin Jakoba patriarke, koju je objavio u Budimu, gdje je u jednu biblijsku priču, naveo da u Ilire spadaju "Dalmatinci (pri čemu valja imati na umu da je to bilo jedno od imena za Hrvate u Ugarskoj), Kranjci, Istrijanci, Crnogorci, glasni Servijanci, k tom Hrvati, Murodravci, Bošnjaci (još jedno od imena za ugarske Hrvate), Bunjci Podunavci, Kotorčani, Srimci i Slavonci".