Tlocrt građevine je u obliku nepravilnog četverokuta, a grad po svom sadržaju pripada tipu renesansnog kaštela.
Između 1835. - 1840. godine u Frankopanskom kaštelu su rađene ulice i glavni trg grada, pod kojim se kasnije razvijalo podgrađe.
Gradski zidovi s kulama i polukulama omeđivali su dvorišni prostor s tri strane, dok se s četvrte, jugoistočne, nalazi palača, trokatna zgrada na čijim su rubovima dvije poluokrugle kugle koje imaju gotička obilježja.
Legenda o Đulinom ponoru
Đulin ponor nalazi se u središtu Ogulina. Dubok je 40 metara. Njime završava živopisni klanac rijeke Dobre koja nestaje u dubinu zemlje pod kamenom liticom. Nad liticom je smješten stari frankopanski grad Ogulin (Frankopanski kaštel) sagrađen početkom 16. stoljeća. Đulin ponor prima poplavne vode rijeke Dobre kada se povisi vodostaj u kanjonu. Izletnici i turisti ovaj hidrogeološki spomenik prirode mogu razgledati s dva vidikovca koji se nalaze u blizini Frankopanskog kaštela i drugi nasuprot njega u Parku izviđača. Kamene litice Đulina ponora često su vježbalište alpinista, a podzemni svijet Ogulina privlači speleologe.
Prema legendi koja potječe iz prve polovice 16. stoljeća i od tada živi u svijesti mnogobrojnih naraštaja ogulinskog kraja, ponor rijeke Dobre u Ogulinu dobio je ime po mladoj djevojci, koja se zvala Đula ili Zulejka. Djevojka Zulejka je bila kćerka Ivana pl. Gušića, zapovjednika ogulinske tvrđave. Roditelju su, kako je bio običaj tadašnjeg vremena, obećali Zulejku starijem plemiću za ženu. No, u Ogulin je uskoro stigao mladi i hrabri krajiški kapetan Milan Juraić. Zulejka se u njega zaljubila, ali je Milan ubrzo smrtno stradao u bitci s Turcima. Čuvši to, Zulejka ili Đula se sunovratila u ponor rijeke Dobre. Tako je ponor dobio ime Đulin ponor. Zagleda li se bolje litica iznad ponora, može se vidjeti profil muškarca koji gleda ka velikom tamnom otvoru ponora. Ogulinci kažu da to Milan gleda kuda je nestala njegova Zulejka.