Nalazi se iznad Hrvatske Kostajnice na površini od 27,8 ha autohtona šuma hrasta kitnjaka običnog graba i pitomog kestena s unošenim četinjačama, ureðđnim šetnicama i vidikovcem s pogledom na Kostajnicu i dolinu rijeke Une – omiljeno izletište.

Brdo Djed se prvi put pojavljuje s imenom 'Dyed' 1653. na jednom crtežu grada, tadašnje Kozthanicze. Po pričama s ulice, tad se pojavljuje usamljeni djedica, koji Robinhudovskim načinom uzima bogatima i daruje djecu. Kako ga smatraju izopačenikom, budući da je tada Kostajnica bila pod okupacijom Turskog carstva, djedica odlazi na brdo gdje se skriva u maloj pećini, koju možete i danas prepoznati. Kako ubrzo dolazi zima, naš junak se odlučio zgrijati, tako da se spustio u grad i popeo na krov obližnje kuće. U tom trenutku, dok se djedica pokušava ugrijati na dimnjak, popušta crijep i on pada nedaleko od kamina. Naočigled djece, kako bi izbjegao paniku i opasnost od turaka, koji su tada bili poznati po okrutnosti, djedica rumenih obraza im počinje pjevati i djeliti darove. Djeca očarana čarolijom ove večeri (kasnije će se dokazati da je to bilo veče na Badnjak) odlučuju da neće djedicu odati, uz djedičino obećanje da će doći i slijedeće godine. Nakon nekoliko dana, djeca prepričavaju na ulici da ih je posjetio zamrznuti djed (nazivaju ga „Mraz“), te da živi na brdu povrh grada. Brdo nazivaju Djed. I tako se naš Djed Božićnjak skriva u gradu sve do njegovog oslobođenja od Turaka 1688. godine. Kako je priča o hrabrom starcu došla do Bečkog dvora, dvorani uveličavaju priču i nastaje urbana legenda o Djedu Božićnjaku koji dobroj djeci donosi darove! Ona priča o našem junaku kao promidžbenoj maskoti, iskorištena je tek početkom stoljeća kad su se neki pametni ljudi sjetili otvoriti robni centar na obalama Une, pa im je trebala priča da stvore potrošačku groznicu uoči blagdana.